Panonius magazin

• Panonski šund
• priče

Crvenkapica i čarobni vrt

«Crvenkapice, dolazi brzo!» - vikala je majka svojoj kćeri iz kuhinje – « Zagorjela ti je sarma! Crvenkapice, gdje si? »
«Ovdje sam mamice!»- uletjela je malena, plavokosa djevojčica u zadimljenu kuhinju.
«Već je prekasno!»- odgovorila je ljutita majka- «Nisam li ti rekla da paziš na sarmu?»
«Znam, ali dok sam budno pazila nad loncem, pomislila sam da mogu stati na glavu svojoj sjeni ako joj se šunjam s leđa. Pojurila sam na ulicu čekati da se upali javna rasvjeta i u toj  veseloj igri zaboravila na sarmu.»
Majka je pogledala zagoreni lonac. «I što ću sad poslati baki za jelo jer nam čuva zalihe čarobnog duhana kojeg prodajemo u onoj  čevapđinici u gradu? Više nemam niti lonca, a kamoli sarme! Pogledaj, potpuno je uništen! Mogu jedino sastrugati zagorjelu sarmu i koristiti ga za pepeljaru!»
«Ehehe»- nasmijala se Crvenkapica-«Kao da ga je pogodio fazor!»
«Šta ti je to?»
«To ti je ono iz Zvjezdanih Staza čime pucaju svemirski brodovi!»
«Ama, Crvenkapice, već sam ti sto puta rekla da ne slušaš te gangstere crnce, samo kvare mladež. Ništa, srce, uzmi onu teglu patliđana što smo mislili kiselit i naspi unutra ajvara. Reci baki da je to neka super sarma iz novo-otvorenog kineskog restorana, Harakiri nešto, izmisli, mlada si, pametna!»
«Hoću, mamice!»- rekla je Crvenkapica i žurno krenula k vratima smočnice. Ubrzo je potrčala baki, noseći crvenu kapicu.
«Ako brzo stignem, baka će dati da je gledam dok puši čarobnu cigaretu.»- pomislila je hodajući šumom-« Baš je super taj čarobni duhan kojeg skriva iza kuće od policije. Zadnji put kada ga je baka pušila, skakala je po krevetu i vikala da je hozntreger. Baš je bila smiješna.»
Misleći tako, Crvenkapica je potrčala preko mosta slučajno udarivši patuljka koji je pišao u potok. Od udarca, mališan je pao u vodu, vičući «Đaba hvataš maglu u troskoku, konjino! S tom crvenom kapom bih te prepoznao i da letiš!»  Ali Crvenkapica ga nije čula, već je dalje išla šumskim drumom. Uto se na drumu pojavio jezivi vuk, lokalna izbjeglica iz Bosne.
 «De's, Crvenkap'ce,ba?»- upita.
«Eto, idem baki odnijeti harakiri sarmu!»
«Šta to? Zvuči štrumpfastično!»
«Štrumpfastično? Kakav si ovlaš-tabađija, tako više nitko ne govori!»
Vuk se naljuti na Crvenkapicu i pojede je, ali pametno se dosjeti da može pojesti i baku. Jer iako je gerijatrija bez mesa, kosti su sjajne za juhu u brlogu. Stoga vuk na glavu stavi kapicu i ode baki u kućicu. Našao ju je kako sjedi na prozoru u turskom sijedu i puši smotuljak.
«A,bakc'e, šta's pušiš na penđeru?»
«Proučavam kako se osjeća đezva među žaluzinama!»- viknula je starica, histerično se smijući..
«Ali ti nis' đezva, ba! Tis'  nemoćna, naborana star'ca!».
«Ne znaš ti kako sam izgledala u mladosti! Bila sam prava kurtizana koju nije trebalo niti pipkati- odmah se moglo usijavati! Ali dosta s time, daj mi sarmu da si napunim crijeva i odem se objesiti na uže da proučim kako se osjeća sokna na sušilu.»
U tom trenu iz žbunja iskoči Rambo, vičući «Tko je dirao patuljka?»
«Ova crvena komunjara!»- vikne patuljak, koji mu je sjedio na ramenu-« Pretvori ga u crvenu mrlju!»
Istog je trena Rambo mitraljezom raspolovio vuka. Iz rupe na trbuhu, izašla je Crvenkapica, smrdeći na rakiju jer je vuk bio notorni alkoholičar.
«Fuj, bilo mi je tako sluzavo i mekano!»- rekla je, izlazeći van.
Svi su bili sretni kada su je vidjeli, i otišli su proslaviti ovaj susret u vrt iza bakine kuće.
Patuljak se nakon minute češljao špahtlom, Crvenkapica je jela zemlju,  Rambo je mitraljezom pucao po glistama, a baka je radila zvijezde po vrtu govoreći da je kurbla.
Poruka priče: ne jedi sarmu s ajvarom.