Natječaj "Panonski šund" - 3. mjesto : Iva Hlavač - Miki
MIKI
Hodamo polako prema "Bambiju". Bambi je stari kafić gdje možeš uzeti sendvič i kavu za sedam kuna. Samo, stvar je u tome što je kava bljutava, a u sendvič stave salamu staru pet godina i pljesniv sir. Šutimo obojica. Miki gazi u svaku jebenu baru na koju naiđemo. Podsjeća me na mog bivšeg psa. Takav je i on bio. Skretao je s puta samo da ugazi u baru. A i izgleda 'ko moj bivši pas. Miki mislim. Ima taj nekakav glupav izraz lica. Takav dojam ostavlja. Glupog čovjeka. Zvao sam ga baš zbog toga. Njemu mogu reći ravno u glavu, skužit će stvar onako kako mu ja kažem da skuži. S njim je barem uvijek bilo lako.
Sjećam se kako smo ga 'ko klinci zajebavali na mrtvo. Igrali bi nogomet na onom terenu kod današnjeg Konzuma. Doduše, tamo više nema terena, sad je tamo parkiralište. Uglavnom, igrali bismo nogomet barem pet puta tjedno, poslije škole. Miki je uporno išao s nama iako ga nitko nije htio u ekipi jer je bio totalni antitalent za nogomet. Nije znao driblati, pucao je ko' da prvi put vidi loptu, a nerijetko je znao grepsti protivnike s onim svojim prljavim kanđama. Međutim, Miki je bio uporan. Dok je trčkarao za nama do nogometnog terena, uvaljivali bi mu loptu, on je bio naš "nosač", a kada smo počinjali s igrom šutnuli bismo tu istu loptu negdje u obližnje grmlje, negdje daleko. I poslali bi Mikija po loptu. Netko je u torbi uvijek imao rezervnu, pa bi igrali bez Mikija, dok se on provlačio po šipražju i grmlju. I tako svaki put. Mislili smo kako je glup, kako već nije skužio da ga kurimo svaki put. Kasnije mi je tek postalo jasno kako je on to dobro znao, a svejedno, samo je htio biti među nama jer mi smo bili najveći frajeri u školi.
Poslije svega toga naišao sam na njega i prepoznao me. Ja njega nisam. Pričao mi je o osnovnoj školi i nogometnoj lopti, pričao mi je o stanu u kojem živi, kako nema ženu, djecu. Ima neki šugav posao. Dao mi je i broj na nekom papiriću koji sam ja tutnio duboko u džep jakne. I neki dan sam ga pronašao. Ko'da mi je s neba pao. I skužio sam da je Miki pravi čovjek za provedbu "poslića". Jučer sam ga nazvao i on je odmah pristao da se nađemo.
Ušli smo u Bambi. Bilo je oko devet sati ujutro. Nije bilo puno ljudi. Zajedno s konobaricom četvero.
Smjestili smo se u kut i ostavili jakne na vješalici. Miki je odmah posegnuo za cjenikom i oduševljeno ga analizirao. On je još uvijek bio onaj klinac s terena kojemu je drago što je u mome društvu.
Konobarica se nekako dogegala do nas, a na faci sam joj mogao pročitati da ju jebe što, osim ovih troje ljudi, mora poslužiti još dvojicu. Miki nije ništa skužio. Počeo ju je ispitivati koliko se šlaga dobije u kavu, koja salama ide u onaj sendvič i može li naručiti cedevitu od limuna i naranče tako da joj pomješa to dvoje u jednoj čaši. Bilo mi je u neku ruku i drago što zajebava tu nadrkanu kozu, ali sam i znao da će nam pljunuti u ono što naručimo. To je njihova moć, moć konobara i konobarica svijeta - oni ti mogu pljunuti u kavu ili jelo ako te mrze. Ti nikada nećeš to znati,ali oni hoće i osjećat će se dobro nakon toga.
S druge strane, Mikijev cilj nije bio zajebancija na njen račun, on je jednostavno bio i ostao takav. Na kraju se odlučio za toplu čokoladu i cedevitu. Ja sam uzeo crnu kavu. Izvadio sam cigarete i pogledao ga. Gledao je u mene i smijao se. Uzvratio sam mu. Uzeo sam cigaretu i zapalio.
-I, ima šta novo kod tebe?- morao sam nekako započeti, a ovako se obično započinju razgovori kad nekoga ne vidiš dugo vremena.
-Evo Robi, baš mi je dobro krenulo da ti pravo kažem.- reče i kucne triputa o stol. Taman je došla konobarica i šupila mu toplu čokoladu pred nos. Pogledao ju je i nasmijao se. Ona nije promjenila izraz lica. Stavila je i moju kavu na stol. Cedevitu je zaboravila, no Miki nije ništa rekao. Nisam ni ja.
-Jel? Pa drago mi je to čuti.- standardna spika me oduvijek živcirala. To neobavezno čavrljanje i rečenice koju su već predodređene.
-Slušaj Miki, da ja pređem na stvar. Imam jedan poslić. Nije baš čist, ali pare su dobre. Kužiš?-
-Kužim, kužim, kako ne. Reci.-
-Znači ti si za?-
-Jesam, jesam. Ako ti kažeš da je ok, onda je ok.
-O.K. , slušaj! Radi se o jednoj sitno...o jednom posliću, istovaru ajmo reći.- pokušavao sam zvučati cool, ali čak ni debilu ko' što je Miki ne mogu lako smuljati ovako nešto.
-Ma samo reci Robi. Slušam te. Ti si ok tip, slušam te.- rekao je vrteći slamčicu u šalici. Pomalo mi ga je bilo žao tada, u tome trenutku, no ipak sam nastavio. Ravno u glavu. Ravno!
-Sutra odemo kod tipa u njegovu staru radnju, uništenu praktički. Na njoj će biti neke stare žaluzine, skužit ćeš. Odnesemo mu gliste, čovjek voli pecati. Odnijet ćemo mu i par tegli ajvara jer, kako sam čuo, obožava ga. Za to on nama daje kamion, gotovo đaba. Dok ja pričam s njim, ti odeš po kamion iza njegove kuće. Na njemu će pisai "štrumfastično" i imat će veliku crnu mrlju sa strane. Ima par kamiona, pa je ovo bitno da znaš. Uzmeš špahtlu koja će biti tamo negdje, među njegovim stvarima. Ostružeš mrlju i taj natpis, za svaki slučaj, za njegovu sigurnost. Nemoj to ovlaš raditi, fino polako. Moraš znati da je lik zajeban, to ti mora biti jasno. Pričali su mi o njemu. Nosi sokne stare pet dana, priča svakome, ali baš svakome o toj jednoj kurtizani koju je upoznao u Mađarskoj i o čevabđinicama u Sarajevu i onim jebenim đezvama što ih tamo prodaju, na Baščaršiji. To moraš znati. Jer ako se budeš zajebavao na njegov račun, na račun tih njegovih priča gotovo ti je. Neki su tako letjeli preko ograde, totalni harakiri. Tip je gadan tabađija! Jednom je neku žensku isprebijao onom kurblom jebote, a njenog dečka izdevetao fazorom po glavi.
Poslije odemo do benzinske, napuniti gorivo. Znaš da kamione treba sto godina puniti. Zato ćeš se i morati ustati u ranu zoru, magla svuda, nemoj onda ispaliti na živce ako odlučiš sa mnom. Poslije toga odemo do mene doma, žena će spremiti sarmu i pohani patliđan, imat ćemo vremena. Ali mora tim redosljedom kužiš. Slušaj, ne pitaj! Popijemo čašu rakije i dalje.
Sad ono bitno. Krećemo preko starog mosta do one stare zgrade gdje smo ko klinci odlazili, kad nam je ono ljubičasto svjetlo sa zgrade usijavalo ravno na glave. Pred zgardom će biti tip s jebenim hozntregerima, crvenim. To zapamti. Ako je neki drugi, ništa. Okrećemo se. Zapalimo cigaretu s njim. Kad popušimo krećemo u zgradu. Bit će mrak. Nikako ne smijemo paliti svjetla, moramo se šunjati, pipati oko sebe dok ne nađemo nešto mekano. Hrpu nečeg mekanog u vrećicama. To tovarimo u kamion. E onda sve brzo mora ići. Troskokom, kužiš. Da tvoja sjena trči za tobom. Razumiješ. I to je to.. Eh da, najbitnije. Kad dođemo do tipa na ulazu, moramo reći šifru. Ti kažeš Crvenkapica, ja kažem Rambo.-
-A ja bih bio Rambo.- nakon svega izusti Miki. Onako ozbiljno.
-Jebiga, sad je već gotovo.- slažem.
.....
Sutradan Miki nije došao do mene. Sjedio sam u stanu ko' zadnji idiot. Zvao sam ga tisuću puta, no Miki se nije javljao. Bilo je gotovo, a ja sam moga vidjeti kako mi lova polako klizi iz ruku.
Nakon par dana saznao sam da je došao kamion i pokupio kokain. Miki je ispalio u Maroco. A te večeri – Miki je bio Rambo.
