Natječaj "Panonski šund" - 2. mjesto : Daniel Radočaj - Ćevabdžinica
ĆEVABDŽINICA
Strugao sam već dobrano bušane potplate opustjelim makadamom do ćevabdžinice na kraju sela. Lokalni su vandali uništili most koji je bio uzdignut preko kaljuže, te je do tada bio jedinim prečacem i poveznicom sa gornjim selom. Onim kojeg su, zaposleni i odgojeni ljudi, uglavnom izbjegavali. Stoga se prilazilo okolno, kroz gustu borovu šumu, i taj je put znao imati svoje manje ugodne trenutke. Naročito zimi, kad se spuste guste magle, a uzdignu sjene.
Ćevabdžinica, kako su je njeni posjetitelji ustrajno zvali, zapravo je svoje ponosno ime opravdavala do početka rata, kada su se, ispijenošću proživljenim užasima i očajem, ćevapi i ajvar zamijenili s dvije do tri džezve kave po glavi, uz litrenku rakije. Domaće, ljute. U tolikoj mjeri, da bi, i nakon rata, pojedincima ostala u dubokoj navici.
Dotrajale grimizne žaluzine, entuzijastično su sprječavale prodor danjega svijetla, što je ionako već omamljenim glavama činilo dodatnu konfuziju u vremenu. Uz poduži šank, redali su se dlakavi laktovi, nemarno zasukanih rukava, koje bi, dok god ima pića, moglo jedino kakvom čarobnom špahtlom odvojiti od njega. Iz starog zagorjelog lonca na peći, koju je brkati gazda ritualno, prkoseći hladnoj zimi, usijavao, širio se miris dobre sarme, u neuobičajenoj kombinaciji s plavim patlidžanima, ovlaš pogledavajući zove li tko novu rundu. Tamo je jeo, srao i spavao.
U Ćevabdžinici se moglo piti, kako za novac, tako i za sve ono što gazda procijeni da bi moglo biti od nekakve vrijednosti. Tako se za svoju dnevnu dozu promila znalo donositi od ženinih haltera, sobnih lampi, pršuta, kućanskih aparata, do živih domaćih životinja. Sve je to bila roba, pri čijoj se razmijeni uvijek gazda nedvojbeno okorištavao. Po sistemu daj što daš.
Pozadinom kaotičnih kulisa, lokalni tabadžija i samo prozvani Rambo, glasno dobacuje jednoj od onih, jedva punoljetnih i ovisnih kurtizana, koje, u nedostatku novčanih sredstava, a najgorem slučaju, prakticiraju pušiti, po tržišnoj cijeni grama heroina. Inače, uglavnom samo nevino puste da ih poneki stari, impotentni vlasnik svog uspavanog patuljka, iza zakračunatih vrata poljskoga toaleta, pipka za mlado i pohotno mekano meso. Za iste pare.
Nezainteresiranoj publici, sa starog radio prijemnika, kultni panker, vinkovački harakiri umjetnik - Satan Panonski pjevušio je svoju Glistu. Rambo, vidjevši da nema seksa za džaba, odustaje od kurtizane. Ona se i dalje ustrajno šunja među pijanim narodom, nadajući da će svojim, još dječjim, pogledom večeras ipak zavesti bar jednu od tih silnih pijanih budala. I oni se također tome nadaju. Ali za džaba.
Rambo si razbija čašu o glavu. Već po stoti put isti scenarij. Gazda je ravnodušan dok je god podmiren posljednji račun. Što ide na štetu nas ostalih, kojima puni jaja, svojim melankoličnim sevdalinkama. No nitko mu ne smije prigovoriti. Tko zna kakav li se fazor krije pod jaknom tog luđaka, koji je dvije trećine svog bijednoga života proveo u zatvoru i odgojno popravnim ustanovama. Pjesma koja ga je tako neranjivog pogodila Amorovom strijelom pravo u srce je prestala, no, on i dalje pjeva. Crven i zajapuren, kao da ga je netko kurblom navio.
Dovršio sam piće i krenuo na put. Rakija je mnome već dobrano zavladala. Kraj puta, uz šumu, dočekala me mala očajnica. Ustvari, ne mene, već onoga tko prvi izađe.
. Danas sam u pola cijene. - rekla je, u dubokom očaju.
Izgledala je tako nevino. Poput male, nevine Crvenkapice, koja stoji pred svirepim vukom. Tom su prizoru dodatno išle u prilog različite boje njenih čipkastih sokni, za koje sam se na trenutak refleksivno zapitao, pripadaju li više modnom trendu, ili onoj narkomanskoj nemarnosti o vlastitom izgledu i okolini.
Odgurnuo sam je ramenom, i krenuo dalje. To je nije spriječilo da se baci na koljena preda me. I prije no što sam išta naumio reći, moje su se raskopčane hlače ljuljale na hozntregerima. U ritmu njezine ljepuškaste glave. Opet.
S mojim posljednjim novcem otišla je u noć pribaviti si prah sa kojim može letjeti. Ja sam se ponovno osjećao mlad i jak, kako bi moja šestogodišnja kćerkica rekla – štrumfastično, pa sam kaljužu, na najužem dijelu, kraj srušenog mosta, odlučio savladati veličanstvenim troskokom.
Ušao sam stan oko pola jedan, pijan i blatnjav do koljena. Prije no što sam legao kraj usnule supruge, skinuo sam u kupatilu hlače, i isprao sumnjivu mrlju oko zatvarača. Kćerkica je već odavno spavala u drugoj sobi. Sutra se rano ustaje, prvi joj je dan škole. Nisam joj stigao kupiti bilježnice po koje sam jutros krenuo. Nadam se da bar, moj mali anđeo, o njima sanja.
